Popularni recepti

vino kroz istoriju
Piće

Istorija vinarstva u Srbiji: od antičkih vremena do danas

2.6kpogleda

Koraci kroz vekove: Kako su se srpski vinogradi razvijali kroz istoriju

Vinova loza je jedna od najstarijih kultivisanih biljaka u ljudskoj istoriji, čije korenje seže duboko u prošlost, oko 5-7 hiljada godina unazad. Područje oko Kaspijskog, Crnog i Sredozemnog mora, uključujući Egipat, Malu Aziju, Mesopotamiju i Severni Iran, smatra se rodnim mestom vinove loze. Kao raskrsnica civilizacija, vinova loza je krenula u tri pravca, poput nomadskih karavana koji putuju kroz vekove i kontinente. Njeni mladunci su se kretali istočno od Indije, na jug do Palestine i Egipta, dok je jedan pravac vodio putem zapada do prostora Balkanskog poluostrva.

Antičko doba

Stari Sloveni, kao i mnogi narodi na Balkanu, nisu imali tradiciju uzgoja vinove loze irimski car proizvodnje vina pre dolaska Rimljana. Međutim, nakon što su Rimljani osvojili ove prostore, učili su od njih i postepeno počeli da gaje vinovu lozu.

Marcus Aurelius Probus je bio rimski car sa sedištem u Sirmijumu (danas Sremska Mitrovica) koji je zaslužan za obnovu vinogradarstva na našim prostorima. Događa se “dekretna zabrana” gajenja vinove loze koju je izdao car Domicijan 92. godine, i ona se odnosila na određene provincije i bila je na snazi tokom njegove vladavine. Razlog uvođenja embargo je da bi se zaštitio centralni Rim, odnosno da bi se zaštitila prodaja. Marcus Aurelius Probus ukinuo je određene zabrane vezane za gajenje vinove loze i podsticao je uzgoj vinove loze na našim prostorima, što je imalo veliki uticaj na razvoj vinogradarstva u Srbiji i regionu. Takođe je zasadio prvu vinovu lozu na Fruškoj gori. Nažalost, njegova vladavina je bila kratka i okončana je njegovim ubistvom od strane sopstvenih vojnika.

Srednji vek

Srednji vek je bio period u kojem su srpski vladari imali značajnu ulogu u širenju i očuvanjusrednjovekovni manastir vinogradarstva na ovim prostorima. Kralj Milutin, car Dušan, knez Lazar i despot Stefan su bili među najzaslužnijim vladarima za razvoj ovog značajnog sektora.

Vinogradi su se uglavnom podizali za potrebe srednjovekovnih manastira, poznatih kao metosi. Ovi manastiri su imali imanja na kojima su se proizvodila grožđa i vina, a svaki od njih je imao sopstvenu vinovu lozu. Mnogi od ovih manastira i danas proizvode kvalitetna vina, poput Dečana, Pećke Patrijaršije i Ravanice. Metohije, područja u kojima su se nalazili metosi, bila su posebno važna za proizvodnju vina. Okolina Belog Drima je dobila naziv Metohija upravo po ovim imanjima.  S obzirom na sve nedaće koje su zadesile srpski narod tokom istorije, a jedna od njih je i Tursko napredovanje prema Balkanu, srpski narod je bio primoran da migrira, ka severu,ka Banatu i Sremu. Ipak, iako su se naši preci izmestili iz svojih starih domova, uspeli su da sačuvaju svoje kulturno nasleđe i tradiciju. O tome svedoče mnoga pisana dela putopisaca koji su u to vreme pohvaljivali kvalitet karlovačkog vina.

Karlovački bermet ili vermut je napitak koji se pravi od vina, uz dodatak raznih biljaka i začina poput korijandera, vanile, kore pomorandže, cimeta, karanfilića, đumbira i drugih. Smatra se da je nastao u 18. veku u Karlovačkoj mitropoliji, kada je mitropolit Pavle Nenadović počeo da pravi ovaj napitak za crkvene i državne svečanosti.

Nakon viševekovne vladavine Otomanskog carstva, Srbija je konačno stekla nezavisnost i započela svoj put ka modernizaciji. U tom periodu, vinogradarstvo je predstavljalo jednu od glavnih grana poljoprivrede i značajan izvor prihoda za mnoge domaćinstva.

Prvi svetski rat

Kako je još jedna nesreća zadesila Srbiju, i vinogradi su se našli u teškom položaju.

Povrh svih nedaća, stanovništvo nije odustalo od obnove ovog važnog sektora. Međutim, taj napor je bio osujećen pojavom hibrida grožđa poput zakeze, sasaroa i krintona, koji su bili daleko od kvaliteta plemenitih sorti vinove loze. Oni su davali izuzetno loš kvalitet grožđa, grožđe je mirisalo na lisicu. Iako postoji mnogo teorija o tome zašto grozdje može mirisati na lisicu, nema jedinstvenog odgovora. Neki smatraju da je to zbog prisustva određenih molekula, poput izovalerijanske kiseline, koja se nalazi i u mačjem urinu, što objašnjava taj neobičan miris. Drugi tvrde da je to zbog prisustva sumpornih jedinjenja, koja se javljaju u nekim sortama grožđa kao prirodna odbrana od gljivičnih infekcija.

Legenda

A, legenda kaže da je Lisica devojkadavno, u jednom zabačenom selu, živela prelepa devojka po imenu Lisica. Imala je crnu kosu, plave oči i osmeh koji bi otopio srce bilo kome. Lisica je obožavala vinograde i provodila je sate i sate uživajući u lepoti grozdova i čineći sve što je mogla da pomogne vinogradarima u svom selu. Jedne noći, dok je uživala u čarima vinograda, Lisica je doživela nesreću – spotaknula se i pala, udarivši glavu o kamen. Nažalost, niko od seljana nije čuo njen krik za pomoć i prekasno su je pronašli. Pokopali su je u vinogradu, na mestu gde je najviše volela da provodi vreme. Od tada, kažu da se grožđe koje raste na tom mestu, na mestu gde je pokopana Lisica, odiše njenim mirisom. Grozdje miriše na Lisicu – njenom nevinom duhu koji i dalje uživa u lepoti vinograda. Često možete čuti vinogradare kako govore: “Ovo grožđe je od grozda koji raste na mestu gde je pokopana Lisica – zato ima taj neobičan miris”.

Kraljevina je donele odluku koja je predstavljala veliki izazov, ali i put ka obnovi vinograda. Zabranjeno je gajenje direktno rodnih hibrida, a obnova vinograda se zasnivala na kalemljenju sortama plemenite vinove loze. Odluka je doneta 1921. godine, a 1924 ta odluku je Pravilnikom o izvršenju zabranila gajenje direktno rodnih hibrida.

Drugi svetski rat

Drugi svetski rat i posleratna obnova doneli su nove izazove za vinogradarstvo u Srbiji. Uz ratne uslove i nedostatak resursa, proizvodnja vina postala je luksuz

Tokom rata, vinogradarstvo je bilo na niskim granama, jer su se resursi preusmerili ka drugim prioritetima. Međutim, nakon rata, komunistička vlast odlučila je da osnuje velike vinarije, koje bi proizvodile velike količine vina po pristupačnim cenama za širu populaciju. Međutim, ova politika je imala svoje nedostatke, jer se manje pažnje posvećivalo kvalitetu vina. Masovna proizvodnja Banatskog rizlinga i Jagodanske ružice postala je uobičajena praksa. Ali, ljubitelji vrhunskog vina znali su da takvo vino ne može da zameni kvalitetno vino koje dolazi iz malih, porodičnih vinarija. Komunistička vlast je preuzela firme i podrumi su postali državna svojina. Vinarija Bruna Mozera u Zemunu, koja je bila izgrađena još 1848. godine, takođe je završila u državnom vlasništvu i pretvorena je u NAVIP. Iako je nekada bila jedan od najvećih i najvažnijih vinarskih podruma u zemlji, nažalost, propala je zbog loše privatizacije. No, nemojmo se obeshrabriti jer se vinski podrum ‘Vino Župa’ u Aleksandrovcu, osnovan 1957. godine, i danas uspešno bavi proizvodnjom vrhunskih vina.

Zato, kada sledeći put nazdravljate čašom vrhunskog srpskog vina, setite se svih prepreka koje su srpski vinogradari prešli i čestitajte im na njihovoj istrajnosti i posvećenosti u održavanju srpske vinske tradicije!

ostavite odgovor